Godina iza mene

-

godina iza mene


2020. godina, koja je već uveliko iza mene, je za sve nas predstavljala veliki izazov.
 Pojava korona virusa nam je svima promijenila život iz korijena i primorala nas da se naviknemo na već nametnutu situaciju koja je zadesila, ne samo naš region, već cijeli svijet. Sama pojava maski, rukavica i dezinfincijesa je većini bila nepoznanica, ali meni nije. Oduvijek je mali dio mene gajio ljubav i privrženost prema medicini kao nauci, pa sam samim tim i istraživao i raspitivao se još kao mali dječak, svaki put kada bih otišao doktoru, ali me je  izgleda sudbina odvela na pravo mjesto i okrenula onom većinskom dijelu mene koji je upisao željenu školu, ali da se vratimo na temu.. Godina koja je ostavila veliki trag u mom životu je zasigurno 2020. godina. Koliko god da sam izgubio prijatelja, rodbine i poznanika, toliko je novih i ušlo u moj život i učinio ga još posebnijim, a mene zahvalnijim na svim blagodatima koje sam dobio od Boga. Često sam se znao dovoditi u razmišljanje i polemisanje sa samim sobom, u vezi ove cijele situacije, a jedno od čestih pitanja je bilo "zašto nam se sve ovo dešava?", pa evo nekih od mojih stavova i razmišljanja. Prvi dojam i utisak o koroni koji sam stekao je bio kao i kod većine, da je sve izmišljeno kako bi se ljudima skrenuo pogled sa neke veće stvari od običnog virusa, ali je ubrzo taj utisak nekako "izlapio".  Zatim sam mislio da je to, možda imaginarni "rat" velikih svjetskih sila, ali je ta opcija kao i prva, vrlo brzo pala u vodu jer nisam imao dovoljno "matrijala i argumenata" da bih pokrio tu činjenicu. Apropo svega već nadvedenog, i svih mojih razmišljanja u karantinu, korona nije jedina stvar koja mi se desila u godini iza mene. 2020. godinu je upotpunilo i rođenje moga brata, Amara. Njegov dolazak na svijet nas je sve usrećio i dao do znanja da se najljepše stvari dešavaju onda kada se najmanje nadamo. Briga oko njega mi je pomogla da brže zaboravim na virus, karantin i dosadu koja je sve više i više bila prisutna do njegovog dolaska. U kuću nam je unio radost samom svojom pojavom, a onda i inteligentnošću koja je izvirala iz njegovih malih plavih očiju u koje smo svi neprestano gledali. To je stvarno osjećaj koji se ne može platiti, a ni ponoviti. Bio je to najljepši period moga života i upotpunjavanje onog malog dijela o kojem sam vam već pričao na počrtku. To je bio komadić radosti i sreće koji nam je svima u životu falio. 


                                                                              *Bazirano na istinitom događaju*  :)

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

26.04

-
Danas je bio tmuran dan. Poprilicno dosadan i pun obaveza. Nadajmo se da ce sutra biti bolje.:/                - Lola <3
Read more

Volja i napor prethode uspjehu

-
 Svi se mi trudimo da uspijemo u nečemu, bilo to posao, škola, sport, učenje novih jezika i sl., pa se većina ljudi u potpunosti "dadnu" u ostvarenje tog svog cilja iza kojeg, uz dovoljnu količinu rada, volje i napora, stoji zagarantovani uspjeh. Mada, nisu svi ljudi isti. Dok jedni vrijedno rade i trude se da uspiju, drugi bi to željeli ali po mogućnosti uz minimalne napore i zalaganja, a po svemu sudeći, od tog njihovog uspjeha nema ništa. To je jedan od primjera, " od tog njihovog uspjeha nema ništa",   zašto se trebamo truditi u ostvarenju svojih ciljeva, i zašto trebamo da se maksimalno posvetimo tome kako bi uspjelo. Naravno, nemamo svi istu dozu entuzijazma, želje i volje za radom i konačnim uspjehom, ali makar, ako već nismo privrženi uzastopnim zalaganjima i trudom u radu, trebamo onda da se potrudimo jednom da to odradimo kako treba, onda se možda ta želja za radom u nama probudi i postanemo bolji nego što smo ikada mogli zamisliti, samo vrijedi pokušati.
Read more

Između straha i nade

-
Svi mi imamo svoje strahove, kao i želje i nade za kojima težimo čitav život. Pri ostvarenju svojih snova uvijek postoji trenutak naše slabosti i straha koji nas , na neki način sputava od onoga što želimo i ka čemu težimo. Neko teži za uspjehom u školi, neko za uspjehom u sportu, na poslu i na raznim drugim poljima života koji se protežu ispred nas, a mi djeca smo, čini mi se najbolji u tome. Vrlo lako znamo utonuti u sanjarenje, koje se kasnije, uspješno brisalo i prelazilo u najljepšu javu trenutne stvarnosti. Za djecu strahovi ne postoje sve dok ih drugi ne upozori na iste, jer onako, dječije, naivno shvatamo stvarnost i uzimamo većinu stvari zdravo za gotovo, pa neki sazriju prije, a neki poslije. Vrijeme provedeno između straha i nade je, pogotovo u adolescenskom periodu, najteže vrijeme, jer se nekako lomimo da li odustati ili nastaviti se boriti za onim što želimo i čemu se nadamo, ali po mom mišljenju uvijek trebamo ustrajati u onome za čim naše srce teži, a ne posustati na pr...
Read more